Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u dvorcu Erdödy u Jastrebarskom bio je smješten nadaleko poznat riblji restoran "K Lajošu". Upravo će restoran biti jedan od sadržaja dvorca nakon obnove. Svoja sjećanja donosi jaskanski kroničar Zdenko Vuković Cena.
U Jastrebarskom je kroz povijest bilo mnogo događaja koji su obilježili poneko razdoblje. Da bi se to moglo saznati potrebno je proučavati mnoge zapise koji nam to dokazuju. Već je dobro znana povelja kralja Bele IV., život u vrijeme vlastelina Erdödy, razdoblje Drugog svjetskog rata, nastavak života u doba komunizma, te u Lijepoj našoj.
U tim nekim razdobljima bilo je zaista zanimljivih događaja kojih se stariji naraštaji sjećaju, a mlađi su tek nešto načuli i odmah zaboravili, jer neki nisu bili zainteresirani za povijesna događanja, a drugima nije bila dostupna relevantna literatura. Kako se ne bi zaboravili ti veoma zanimljivi i važni događaji, pokušat ću ih opisati nakon svojih istraživanja. Uz dostupnu literaturu koristio sam i svjedoke tih vremena koji su najbolji izvor informacija.
Nakon Drugog svjetskog rata u Jastrebarskom je započelo "novo razdoblje" života. Bilo je to razdoblje obnove, neimaštine i stvaranja. Vlast ondašnje države (Jugoslavije) u našem gradu dozvoljava na određenom prostoru gradnju kasarne i dolazak vojske. Godinama su mladići iz svih krajeva Jugoslavije služili vojni rok u Jastrebarskom. Jaskanci su uvijek bili dobri domaćini, otvoreni i pošteni prema svim pridošlicama, pa i prema tim mladićima. Tada su sportski susreti i poneka zabava okupljali sve skupine jaskanskih mještana, a park u mjestu je uvijek bio posebna priča. Upravo bi to trebala biti naša priča.
Dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata mještani Jastrebarskog su već imali svoj životni stil i cilj. Uhodao se sistem nove države i trebalo je pojedinačno razmišljati na koji način se može napredovati. Svakodnevne obaveze Jaskancima su u slobodno vrijeme nažalost nudile premalo. Iako su se pojedinci bavili sportom u mjestu i izvan mjesta u Karlovcu i Zagrebu, te raznim osobnim zanimacijama, društvenih je zabava ipak bilo premalo. Zbog toga je svaka novina dobro došla. Sredinom šezdesetih godina u parku i dvorcu Erdödy atrakcija postaje ciganski riblji restoran „K Lajošu“. Prikupljajući podatke za svoja sportska istraživanja, u Jastrebarskom, Karlovcu i Zagrebu, susretao sam mnoge osobe starije od mene koji se sjećaju svojih dolazaka u Jastrebarsko i u restoran dvorca Erdödy „K Lajošu“.
U to sam vrijeme bio mlad i sjećam se šetnji s roditeljima kroz taj naš prekrasan park. Tada je sasvim drugačije izgledao - pun zelenila i gustiša u koji smo se kao djeca sakrivali i s veseljem u njemu igrali. Prednost mi je bila i ta da sam tu proveo dosta vremena jer je moj pokojni djed Petar Vuković bio čuvar u parku, a stanovao je u Cvjetnom Naselju. Dolaskom kod bake i djeda obavezno sam navraćao u dvjestotinjak metara udaljeni park. Ti su mi dolasci kao djetetu ostali u nezaboravnom sjećanju. Dvorac, ulaz, stepenice, akvarij, ribice, mnogi posjetitelji preko dana meni nisu mogli promaknuti. Naravno da su mi promakli konobari, vlasnik, ansambli, večernja zabava i sve ono ostalo koje se tada događalo u samom dvorcu i oko dvorca.
Ipak je to bilo u večernjim satima. Mnoge priče kasnijih godina tek su me podsjetile na to vrijeme. Kao dijete sam upamtio i „Lajoša“. Zvao se Ljudevit Arnjek. Mađarskog je porijekla. Pavao Obradović Pajo je jedan od prvih konobara koji je počeo raditi kod „Lajoša“. Pavao se sjeća da je kao konobar radio u poznatom jaskanskom "Zadružnom domu". Za jednim se stolom davne 1965. pojavio jedan gospodin i gospođa. Nakon posluživanja gospodina Ljudevita i supruge mu Katarine „Kety“, Pavao je odmah dobio ponudu za rad u dvorcu. Ubrzo je i počeo raditi kod „Lajoša“. Pavao je potvrdio da je Arnjek bio iz Grubišnog Polja, a prije dolaska u Jastrebarsko kao ugostitelj je radio u Zagrebu i Samoboru. Popularni je Lajoš tada zaposlio
nekoliko Jaskanaca, mještana i mještanki okolnih naselja općine Jastrebarsko. Zabavni je život u to vrijeme preseljen u dvorac.
Plesao se mađarski čardaš, pripremao fiš, a pila su se ponajbolja vina. Ciganski ansambl je bila atrakcija. Pjevačica Erika znala je privući svojim glasom mnoge znatiželjnike, a ostali dio ansambla je besprijekorno odradio svoj posao. Simpatično uređen prostor nudio je opuštanje i razonodu za svakog posjetitelja. U tadašnje vrijeme posebno se slavio osmi mart. Da bi mogli uloviti jednu od dvjestotinjak stolica morali ste se prijaviti do Nove godine.
Arnjek je osim lijepo uređenih prostorija i uvijek zanimljivih muzičara gosta privukao i kvalitetnom uslugom i svakako kulturnim osobljem koje se u slobodno vrijeme pripremalo na razne situacije zabave. Nakon ciganske muzike zadnje dvije godine (1969. i 1970.) goste su zabavljali poznati „Lengeri“. Lengeri su bili podravci, a pamte se svirači Martin, Stjepan, Ivan i Blaž Lenger, te pjevačica Ruža. Jastrebarsko je u to vrijeme bila destinacija mnogim osobama iz Zagreba, Karlovca, Samobora, mnogim domaćim pojedincima i svim onim mladićima s početka priče iz bivše ondašnje države koji su služili vojni rok u našem mjestu.
Među tim su posjetiteljima bili obični ljudi, obrtnici, sportaši i mnogi poznati pojedinci iz javnog života. Jaskanci se s ponosom sjećaju tih godina jer takve su ih zabave i druženja opuštale, motivirale i usmjeravale u životnom putu. Vjerujem da je to nezaboravno razdoblje mlađim generacijama otvorilo novi životni put i pogled, a starijima ostaje jedno prekrasno sjećanje na vrijeme prije hrvatskog proljeća.
Godine 1970. Ljudevit Arnjek je preminuo,a njegova supruga Katarina se još jedno vrijeme bavila ugostiteljstvom u Izimju nedaleko Jastrebarskog.
Zdenko Vuković Cena
© 2022. Grad Jastrebarsko